Kada su prvi čovjek Adem (a.s.) i njegova žena hazreti Havva zakoračili u stvoreni svijet - dunjaluk, oni su zakoračili u povijest. svaki čovjekov trag, otisak i ostvarenje u stvorenom svijetu, u okviru vremena i prostora, naziva se povijest. Tako su vrijeme i prostor jedina dva čovjekova zora, dva okvira i dvije tačke, između kojih i unutar kojih čovjek, kao svjesno, slobodno, umom, razumom i savješću obdareno biće, ostavlja svoje tragove i otiske u vremenu i prostoru. Jedan okvir - vrijeme, čovjek saznaje sistematskim i metodološkim proučavanjem povijesti šp,pću komparacije i analogije, a prostor ili prirodu onakvu kakva jest, stvorenu od Boga dž.š., proučava zemljopis ili geografija. Ideal povijesti je da proučava događaje onakve kakvi jesu, kako su se stvarno dogodili i njihovo razumijevanje i smisleno povezivanje. Historija ima uže značenje od povijesti, jer historija skoro da nije ništa drugo nego hronologija državno-političkih događaja u vremenu i prostoru.
S druge strane, savremeni ili moderni čovjek o tri osnovna izvora spoznaje: Objavi, Univerzumu i Povijesti skoro da ne zna ništa, ili sve što zna, zna na pogrešan način, kroz ideološko-političku sliku. Tako je u Evropi, posebno zbog mita i motologije, nemoguće stići do Objave, zbog magije do Religije, zbog bogova do jednog jedinog Boga dž.š., zbog stvorenja do Stvoritelja i zbog historije do povijesti. Naime, Evropa poznaje i priznaje historiju, a ne priznaje i odbacuje povijest. To se najbolje ogleda kroz osnovnu eropsku premisu, od Humanizma i Renesanse (Viko) do danas, da Tvorac povijesti nije ni Bog ni Sudbina, već čovjek i ljudi pišu historiju i to kao pobjednici. Mora se znati bitna razlika između historije i povijesti da bi se shvatilo da Evropa ne poznaje i ne priznaje povijest već historiju kao što ne poznaje i ne priznaje ni Božiju Objavu, već mit i mitologiju. Dok je povijest razumijevanje i smisleno povezivanje događaja, kroz vrijeme i prostor, onakvi kakvi jesu, kakvi su se zbili i dogodili, historija je samo pokušaj čovjekove eksplikacije tih događaja, prilagođen ideološko-političkim i državnim interesima, namjerama i ciljevima pobjednika u ratu. Tako za Evropu događaji nikada nisu ono što sami po sebi jesu, već ono što evropski pobjednici žele i hoće da budu. "Pobjednici pišu historiju" uzvikuje evropski čovjek već pet stoljeća bez prestanka od humanizma i renesanse. Da bi Evropa prešla iz historije u povijest, ona prije toga, mora iskoračiti iz mitologije u Objavu i iz magije u religiju. Kao sljedbenici Objave Kur`ana muslimani poznaju i priznaju povijest koja hoće da sazna istinu o događajima onakvim kakvi jesu i kakvi su uistinu bili, a ne kako ih slikaju pobjednici. Učenje o vjerovjesnicima i njihovim narodima, o načinu života, kraju i sudbinama tih naroda kao i: Kelimama, Poslanicama, Suhufima i Kitabima koje su primali raniji poslanici naziva se Hijeropovijest-Kasas i to je velika tema Kur`ana. Sve te Poslanike i njihove narode Kur`an tretira kao jedinstvenu i neprekinutu Hijeropovijest - Kasas, kao istinite i stvarne događaje, a ne kao historiju ili ljudsko kazivanje; na temelju mita, izmišljanje i konstruiranje uljepšanih, pojednicima prilagođenih, slika o tim događajima. Ti događaji kao istina, izneseni u Kur`anu svevremenska su pouka i poruka svim ljudima zato što se osnovni zakoni ljudskog života i naravi ne mijenjaju:
U kazivanjima o njima (vjerovjesnicima i prošlim narodima) pouka je za one koji su umom obdareni. Kur`an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige peije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (XII:III)
Iskonska tradicija, jezgra, srčika i bit je, svjedoči Kur`an, u neizmjenjivoj i nezamjenjivoj formi podjednako objavljena svakom narodu u svakom vremenu i prostoru:
Mi objavljujemo tebi Muhammede kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu i Ishaku i Ja`kubu i unucima i Isau i Ejjubu i Junusu i Harunu i Sujemanu, a Davudu smo dali Zebur - i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, a Allah je sigurno s Musaom razgovarao, o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali, a Allah je silan i mudar. (IV:163-165)
U okviru iskonske neprekinute tradicije, jedinstvene, neizmjenjive, i nezamjenjive pouke i poruke Allah od svih vjerovjesnika isti Zavjet, Ugovor ili Testament uzima, koji su sve duše dale Allahu kada su stvorene:
I kad je Gospodar Bog iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: Zar Ja nisam Gospodar vaš?, oni su odgovarali: Jesi, mi svjedočimo - i to zato da na Sudnjem danu ne reknete - mi o ovome nismo ništa znali. Ili da ne reknete: Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili. (XXXIII:7)
Osnovna načela, principi, temelji i stubovi koji su prenošeni preko svakog poslanika svakom narodu, u svim vremenima, jesu:
1. Iman - vjerovanje:
Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku i Ja`kubu i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova. Mi ne pravimo nikakve razlike među njima i mi se samo Njemu pokoravamo. (II:136)
Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knige Njegove, i poslanike Njegove. Mi ne izdvajamo ni jendog od poslanika Njegovih. I svi oni govore: Allahu, čujemo i pokoravamo se: Oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti. (II:284)
2. Tevhid - monoteizam:
Prije tebe, Muhammede, nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: Nema Boga osim Allaha, zato se Meni Allahu kanjajte. (XXI:25)
Reci! On je Allah Jedan Jedini! Allah je utočište svakom i Njemu se sve obraća. Nije nikog rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije. (CXII:1-4.)
Princip monoteizma je osnovni princip jedinstva svijeta života, stvaranja i postanka. Da nije tako, poremetila bi se ravnoteža u kosmosu, prirodi i ljudskom društvu.
Da zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (XXI:22)
3. Robovanje Allahu i zavisnost o Njemu
Na principu vjere u Allaha i Tevhida ili monoteizma svaki poslanik, po Objavi, pozivao je ljude i narode da robuju i ovisni budu samo od Allaha.
I Adu - poslasmo brata njihova Huda. O, narode moj!, govorio je on. Samo Allahu robujte i klanjajte se, Vi drugog Boga osim Njega nemate, Vi samo neistine iznosite. (XI:51)
4. Četvrti princip jest organizacija cjelokupnog života na temelju robovanja Allahu i negaciji širka (politeizma ili kufra - nevjerovanja)
Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu se klanjajte i način života na tom principu organizirajte, a kumira i idolotarije se klnite kao i života na tim osnovama! I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi, zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali. (XVI:36)
U vjeru - islam nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha i organizira svoj život na toj vjeri - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti - a Allah sve čuje i zna. (II:256)
5. U okviru univerzalne Allahove Pravde, i Poretka Allah je svakom čovjeku i narodu dao istu mogućnost da vjeruje putem slanja Objava i poslanika
Svaki narod je imao poslanika, i kad poslanik njihov dođe među njih, njima će biti pravedno presuđeno, nasilje im neće biti učinjeno. (X:47)
A mi nijedan narod nismo kaznili dok mu poslanika nismo poslali. (XVII:15)
Osnovna dužnost poslanika je bila da ljudima prenesu Allahove Objave, vjerozakone, moralna načela, upute, pouke i poruke.
I prije tebe smo poslanike slali i žene i porod im davali. i nijedan poslanik nije donio nijedno čudo sa sobom već Allahovom voljom. Svako doba imalo je Knjigu. Allah je dokidao što je htio, a ostavljao je što je htio, u Njega je glavna Knjiga. (XIII:38 i 39)
6. Sve poslanike Allah je svojom Voljom i Odredbom izabrao ljudima
Kao Allahov izbor svi poslanici i vjerovjesnici su primjeri, ogledala i uzori vjernicima u svim stvarima vjere i po svim pitanjima etike:
Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milost i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje. (XXIII:21)
Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kad su narodu svome rekli: Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate. (CX:4)
Vama su Allahovi poslanici divan uzor - onima koji žele Allaha i Onaj svijet, a onaj koji leđa okrene - pa Allah zaista nije ni o kome ovisan i On je Jedini hvale dostojan! (CX:6)
U pravu je jedan mislilac kada kaže: "Kada vjerovjesnici ne bi bili uzori ljudima čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu." (Rože Garodi).
Vjerovjesnici su jedini ljudi koji su u potpunosti radili ono što se o njima više sazna, a svi drugi gube. Zato mi ljudski povijest i ne razumijevamo drukčije nego kao ljudske reakcije, u vremenu i prostoru, na Božije poslanike i poruke koje su oni, od Allaha dž.š., ljudstvu dostavljali. U osnovi sve ljudske reakcije, na te poruke i poslaničke misije bile su negacija i odbijanje od većine i prihvatanje od manjine.
Kur`an Kasasom - hijeropoviješću i jednim ispravnim metodom u društvenim disciplinama, komparacijom i analogijom, ukazuje na sudbine tih naroda, kroz povijest i vrijeme, na Božije Objave i vjerovjesničke stereotipije, zablude, poroci, magija, idolatrija, pogubni običaji, slijepi tradicionalizam i njihov utjecaj na čovjekovu ličnost, svijest, um, razum, osjetila, srce i duše, kao krajnje posljedice koje one izazivaju. Da bi čovjek vidio svoje lice, on se mora ogledati u ogledalu. Kur`anski Kasas ili hijeropovijest, metodom komparacije i analogije, to je ogledalo, ibret, pouka, poruka i učiteljica:
Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili. (III:137)
-ili historija est magistra vitae - historija je učiteljica života, pouka i poruka samo za one koji pameti, srce, dušu, um razum i neblokirana osjetila imaju. Temelj povijesti u islamu jest hijeropovijest - Kasas ili svukupni život božijih poslanika i sudbine njihovih naroda kojima se nadodaje ljudski razum, osjetila i teorija povijesnog proučavanja, putem komparacije i analogije, svih događaja kroz vrijeme i prostor onakvi kakvi su bili i dogodili se.
Zato, ne slučajno, treba početi proučavati o životu božijih poslanika u Kur`anu navedenih: Adema, Idrisa, Nuha, Huda, Saliha, Ibrahima, Luta, Ismaila, Ishaka, Jakuba, Jusufa, Ejjuba, Šu`ajba, Musaa, Haruna, Davuda, Sulejmana, Iljasa, Eljesea, Junusa, Zul-Kifla, Uzejra, Zul-Karnejna, Lukmana, Zekerijjaa, Jahjaa, Isaa i Muhammeda a.s. Dakle, povijest nije ništa drugo nego proučavanje života i događaja svih naroda, kroz vrijeme i prostor, na osnovu Kur`anskog Kasasa - hijeropovijesti i dva bitna metoda komparacije i analogije, u ime Allaha, i na korist ljudi. To je islamska povijest ili Sira. Kada tako pristupimo povijesti uz, Allahovu pomoć i korišćenje povijesne metodoologije, dolazimo do razumijevanja i smislenog povezivanja o događajima i sudbinama prošlih naroda. Oni koji su potpuno odbijali Allahove Objave i vjerovjesničke mislije, kazuje Kur`an, završavali su ovako:
I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji griješni bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštanih, i koliko visokih palata ima praznih! Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali oči nisu slijepe, već srca u grudima. (XXII:45 i 46)
Više na zemlji ima uništenih i nestalih naroda nego živih i postojećih. Uglavnom, svi narodi, koji su u potpunosti poricali Božije poslanike i odbacivali Objave, uništeni su. Takvi su: Ad, Semud, Medjen, Ejka, Tubba`, Irem, Ress, Nuhov, Ibrahimov i Lutov narod.
I Ad je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Hud reče: Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam sigurno poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i slijedite moj put! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade. mene će Gospodar svjetova nagraditi. (XXVI:123-127)
Kur`an poziva sve ljude da putuju i da na osnovu razuma i osjetila povijesnom teorijom - Nezarom proučavaju događaje i sudbine naroda kroz vrijeme i prostor:
Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? Oni su bili od njih jači. I zemlju su orali i obrađivali je više nego što je obrađuju ovi, i poslanici su im donosili jasne dokaze. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli. oni koji su zlo činili, završit će najužasnijom patnjom, zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izrugivali. (XXIX:9 i 10)
Zašto oni ne putuju po svijetu da vide kako su završili oni prije njih, koji su bili jači od njih - Allahu ne može ništa umaći ni na nebesima ni na Zemlji, On uistinu sve zna i sve može. (XXXV:44)
Vi ste kao i oni prije vas! Oni su jači od vas bili i više su blaga i djece imali i slatkim životom su živjeli, a i vi slatkim životom živite isto kao što su oni prije vas živjeli, i vi se upuštate u nevaljaštine kao što su se i oni upuštali. To su oni čija se djela biti poništena i na ovom i na onom svijetu: Njima propast predstoji. Zar do njih nije doprla vijest o onima prije njih: O narodu Nuhovu, i o Adu i o Semuddu, i o narodu Ibrahimovu, i o stanovnicima Medjena, i o onima čija su naselja izvrnuta? Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili i Allah im nije učinio nikakvu nepravdu, nego su je oni sami sebi nanjeli. (IX:69 i 70)
U okviru Allahove Svemoguće, Sveznajuće i Sveoubuhvatne Volje Sveodređenja, Reda i Poretka, svaki narod kao i čovjek pojedinac, ima svoje vrijeme i rok trajanja.
Reci sam od sebe ne mogu nikakvu štetu otkloniti, a ni neku korist sebi pribaviti, biva onako kako Allah hoće! Svaki narod ima konac i kraj i kad konac njegov dođe - ni za tren ga neće moći ni odložiti ni ubrzati. (X:49)
Dok narodi postoje i žive na dunjaluku u vremenu i prostoru, u okviru univerzalnog Reda, Poretka i Ravnoteže - ekvilibrijuma, Allah suzbija i zaustavlja narode jedne drugima i tako održava Red, Poredak i ravnotežu u ljudskom svijetu.
I oni ih Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast, i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je on htio, a da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista nered nastao - ali Allah je dobar svim svjetovima. (II:252)
A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni: manastiri i crkve i havre a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu - ta Allah je zaista moćan i silan. (XXII:40)
U okviru ravnoteže u svijetu i suzbijanja jednih naroda drugima, Allah uz svoju Odredbu, pomoć i milost često učini pobjednicima manje skupine ljudi koji su na pravom putu nad skupinama ljudi koji su mnogobrojniji ali u zabludi.
Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom! Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom nadjačale mnogobrojne čete . a Allah je na strani izdržljivih. (II:249)
Kako je Allah (dž.š.) vjerovjesnike i poslanike izabrao, odredio, i učinio ogledalima, primjerima i uzorima ljudima u svim stvarima vjere i po svim pitanjima etike tako je muslimane ili njihove ummete učinio ogledalima i primjerima drugim ljudima i narodima.
Vi ste ummet najbolji od svih koji se ikada pojavio: Tražite da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćajte i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali bilo bi bolje za njih. Ima ih i pravih vjernika, ali su većinom nevjernici. (III:143)
I tako smo od vas (ummeta) stvorili pravednu zajednicu - zajednicu srednjeg puta, da budete svjedoci i ogledala protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok. (II:143)
Cijena življenja i svjedočenja Allahove Objave, Upute i Poruke kao i ogledala u stvarima i pitanjima vjere i etike je bolna, visoka, teška, ali i časna i jedini Ugovor koji na oba svijeta donosi dobro i korist: na dunjaluku častan, uspravan i dostojanstven život, a na Ahiretu Allahovu nagradu i milost.
O visini te cijene neka kao ilustracija posluži činjenica kroz komparaciju i analogiju da Zapadna Evropa od IX stoljeća nikada ni od koga nije izvana napadana i ugrožavana, a islamske zemlje i narodi u XI stoljeću pretrpjeli su inkviziciju i devastaciju na Siciliji, Sardiniji, korzici i Južnoj Italiji, deset kružarskih ratova, u XII i XIII stoljeću na tlu Sirije, palestine, Egipta i Tunisa organiziranih od Crkve, najezdu Mongola u XIII stoljeću i njihova razaranja i rušenja pa čak i dvomilionskog Bagdada kakva do tada ljudski rod nije zabilježio, najezdu i rušenja od strane Tatara u XIV i početkom XV stoljeća svega na Istoku što Mongoli nisu porušili, potpunu i totalnu inkviziciju nad muslimanima Španije u XIV, XV i XVI stoljeću, deset genocida na Balkanu od XVII do XX stoljeća kao i kolonizaciju svih islamskih zemalja i naroda.
Tako II. Novembra 1918. godine, kada je zavšen Prvi svjetski rat, nije postojala nijedna nezavisna islamska zemlja i muslimanski narod u svijetu.
Dvadeseto stoljeće je period borbe islamskih zemalja i muslimanskih naroda za političku, privrednu, kulturnu, ekonomsku i društvenu emancipaciju i oslobođenje. Pa ipak, islam je jedina religija čiji broj pripadnika nikada jučer nije bio kao danas, a sutra koliki je jučer. Uvijek ih je više. Ta činjenica, pored Kur`ana i Sunneta, najbolje je svjedočanstvo koliko se islam ne širi interesima i silom kao što mu to pripisuju oni koji to sami čine zaboravljajući ili neznajući izričito mišljenje La ikrahe fid din. (II:256)
Pored svih iskušenja, muslimani svijeta, kao primjeri i ogledala ljudima, u svojim životima promiču i svjedoče i one poruke iskonske, jedinstvene i neprekinute tradicije ljudskog roda koje najviše iritiraju neprijatelje islama i muslimana, a to su: šerijat, etiku i obrede.
Allah vam u vjeri propisuje isti šerijat koji je propisan Nuhu i onaj što je objavljen tebi Muhammede i ono što smo kao šerijat naredili Ibrahimu, Musau i Isau. Pravu vjeru ispovijedajte i slijedite i u tome se ne podvajajte. (LXII:13)
I učinismo ih vjerovjesnicima i imamima da upućuju prema zapovijedi našoj i objavismo im da čine dobra djela i da zekjat udjeljuju, a samo su se nama klanjali. (XXI:73)
Islam i muslimani, pokazuje povijest unazad IX stoljeća, ne ugrožavaju nikog. Nažalost, muslimane ugrožavaju i napadaju mnogi i to samo zato što su muslimani. Islam i muslimani priznaju druge religije, a njihovi pripadnici ne priznaju muslimane, njihovu Objavu i Poslanika. U tome je sigurnost za nemuslimane od muslimana, i neizvjesnost muslimana od nemuslimana.
Nema komentara:
Objavi komentar